BORIS MARTIN
O veslanju i životu
5. lipnja 2025. Autor: Dražen Crnogaća Foto: Nives Crnogaća
Vrijeme održavanja Europskog prvenstva za juniore koje se 24. – 25. svibnja 2025., godine održalo u Kruszwici (Poljska) iskoristili smo za razgovor s Borisom Martinom, veslačem, hrvatskim vojnikom, suprugom, ocem, trenerom...
Standardno, naizgled banalno, ali u svakom ovakvom razgovoru uobičajeno, pitanje o početku ulaska u veslački svijet!?
-Otac Stanislav, inače krojač po zanimanju, još je od 1946. bio aktivan u VK „Vukovar“ i to kao veslač, trener, pa onda i kao predsjednik Kluba. Usput budi rečeno, za vrijeme odsluženja vojnog roka od 1952. do 1955. veslao je i za VK „Mornar“. Zbog njega sam povremeno dolazio u Klub, ali me kao klinca isprva veslanje nije toliko zanimalo da bi se njime počeo aktivno baviti (kaže još, ali to nećemo isticati: ... upao bih u vodu, uprljao se u klubu i oko kluba redovno, pa bi onda još dobio batine.
Počeo sam veslati tek 1971. godine u prvom razredu srednje škole i od onda do danas, kad sam evo trener posade na Prvenstvu Europe, stalno sam u veslanju i uz veslanje. Kao junior stigao sam do reprezentacije bivše države nastupajući s Vladimirom Dubovićem u dvojcu „bez“ na SP održanom 1974. u Ratzeburgu. Bili smo šesti u B-finalu. Kao zagrebački student ’75. i 76. (studirao pravo, op.p.) veslao sam za VK „Zagreb“, a trener mi je bio Mladen Mihovilić – Miha. Supruga Dubravka bila je također vukovarska veslačica i to od 1971. do 1975 godine. U školi veslanja na obali Dunava smo se i upoznali, pa se onda i ozbiljno povezali. U braku smo još od 1980.! S studija u Zagrebu, kojeg sam uspješno prekinuo, vratio sam se u Vukovar gdje sam, od 1980. do 1983., kao senior opet počeo veslati za matični klub, te sam 1981. i 1982., zajedno s kolegama iz Kluba (+ Dragan Grubešić, Đorđe Vukičević, Leon Mormer, op.p.), osvojio dva naslova prvaka Hrvatske, a tih godina bili smo i drugi na prvenstvu bivše države, sve u četvercu „bez“.
Početak ratnih zbivanja i uključivanje u Domovinski rat?
-Što da kažem... pa evo, nisam mogao vjerovati da će netko s kim sam sjedio u školskoj klupi otići od nas na drugu stranu i pucati na bivše školske kolegice i kolege! Dotadašnji način života u Vukovaru nije me na takvo što pripremio jer smo živjeli na način da nije bilo bitno s kim prijateljuješ i s kim si u društvu. Bar smo mi mislili tako, tako su me odgajali roditelji.
U svakom slučaju u Vukovaru sam ostao sve do proboja. Nakon dva, hladna i mokra, dana skrivanja i provlačenja kroz kukuruze, kao djeca s asfalta nenavikla na takve poteškoće, imali smo sreće, potpuno iscrpljeni, stići u 15 kilometara udaljen Nuštar. Među ostalima, zajedno smo u proboj išli moj tadašnji kormilar Darko Mikić (član osmerca VK „Vukovar“, peti u B-finalu na SPJ održanom u Kelnu 1978., op.p.) i ja. Stanislav (stariji sin, op.p.) koji je bio učenik drugog razreda osnovne škole i tada trogodišnji Damir (Damša, op.p.), s mamom i mojim i njenim roditeljima ostali su u podrumu u Vukovaru. Odvedeni su u Velepromet, pa u Mitrovicu, pa u Novi Sad. Nisu bili u logoru nego u nekakvim sabirnim centrima. Svi skupa imali su, odnosno imali smo, veliku sreću jer četnici nisu na vrijeme saznali da sam bio pripadnik ZNG-a (Zbor narodne garde, op.p.). Nakon nekog vremena iz Subotice su se, s Darkovom mamom i sestrom, uspjeli prebaciti u Budimpeštu, a onda i u Zagreb gdje smo se opet zajedno našli na ZG-kolodvoru. Potom je supruga s djecom, uz pomoć Caritasa, otišla u Austriju u Lienz, mjesto u Tirolu, gdje ih je primila gđa Marija riječima: „Ja ću preuzeti ovu ženu i ovu djecu!“. Ta gospođa je imala tri sina. Marija je bila domaćica čiji suprug je, sjećam se, kao mehaničar, održavao sajle vučnica. Dakle, u „dječjem vrtiću“ u Austriji Stanislav je bio najstariji, Damir najmlađi. Za to vrijeme ja sam radio u Njemačkoj u Garmisch-Partenkirchenu gdje sam prao posuđe. Potom su supruzi i meni ponudili posao na ledenjaku Grossglockner, ali budući da me gazda u Garmischu cijenio, jer sam za njegove goste, za čitav hotel radio roštilj malo drugačije negoli to oni uobičajeno rade, ponudio mi je bolje uvjete, našao mi stan za obitelj, pa je odlazak na ledenjak otpao. U svakom slučaju u Njemačkoj, gdje sam bio podnio i zahtjev za upis u državljanstvo, jer mi je djeda Franjo imao njemačko državljanstvo, a dokumente je mama sačuvala kad je izlazila iz okupiranog Vukovara, ostali smo do rujna 1995. godine. Usput ću reći da sam u Njemačkoj, s Dragom Grubešićem veslao kao veteran od ’93. do ’95. za „Rudergesellschaft Munchen 1972.“ Dakle, 1995. Damir je već pohađao prvi, a Stanislav osmi razred osnovne škole. Razmišljali smo ostati ili se vratiti kući. Zaključili smo da je ipak najbolje vratiti se u Hrvatsku gdje smo s ušteđenim novcem kupili stan u Zagrebu u kojem živim već skoro 35 godina, skoro jednako dugo kao što sam živio u Vukovaru."
Sjećamo se Stanislava kao perspektivnog veslača VK „Zagreb“, zajedno s Mariom Mandlom prvaka RH 2000. godine u dvojcu „bez“, člana izborne vrste...."
-Za Stanislava sam najprije mislio da će biti atletičar, jer se u Njemačkoj bavio trčanjem (pobjeđivao u školskim krosevima) i biatlonom. Međutim, jednog dana mi je, kao ZG-osmaš, došao i rekao kako on s prijateljima iz škole ide na Jarun i da bi htio veslati za VK „Zagreb“. Tu je, dakle, proveslao i uspio zaslužiti dva nastupa za juniorsku izbornu vrstu najprije u Ottensheimu 1998. u četvercu „bez“ (+ Davor Joja, Mario Mandl i Franjo Herjavec, op.p.) gdje su bili četvrti u B-finalu, te s Mandlom u dvojcu „bez“ 2000. na SP održanom u Zagrebu kad su u B-finalu bili šesti. Također je veslao za U23 dvije godine na ondašnjem Kupu nacija. Sada je dipl. ing. kemije i radi u tom poslu.
Osobno sam emotivno vezan za VK „Zagreb“ jer sam u tom Klub pošao za Stanislavom i veslao kao veteran, kasnije bio i predsjednik, ali je bitno da su u njemu počeli veslati i moji sinovi. Usput budi rečeno položio sam ispit i za veslačkog suca pa sam se i time bavio. Naravno, Damir je pošao u veslanje za bratom – kad je Stanislav stao, on je nastavio. Moram i volim reći kako je i moja supruga, ostala vezana uz veslanje, pa je tako uspjela odveslati čak tri (čuvena op.p.) Vukovarska maratona! Sjećam se, onaj iz 2010. veslala je s Željanom Musulin, Višnjom Škevin, Jelenom Radonić, Jasenkom Baumgartner, Marijom Hadžina, Brankom Steiner, Paulom Vučinom i Jelenom Trošić kao kormilarkom. U svakom slučaju, bio je to period, uostalom kao i sve prošlo i buduće moje vrijeme utrošeno na veslanje, kad se čovjek fizički troši, a zapravo psihički puni!"
Kako i kad si se počeo baviti trenerskim poslom?
-Sjećam se, 2012. pozvao me Ante Dragović rekavši: „Ajde više prestani učit veterane, pokušaj neko dijete naučit veslat!“! Osjetio sam poziv, jer biti trener nije posao, ili nije samo posao. Radi se o pozivu, tu novac nije presudan. U veslanju nešto puno više naučiš, naučiš se životu... to je tako, nitko ti ne može platiti one subote i nedjelje kad si u klubu umjesto s obitelji, ali to je stvarno tako. To ili imaš u sebi ili nemaš, ali je izuzetno važno da te obitelj prati.
Za mene osobno dobro je da sam trener postao u kasnijim životnim godinama jer za trenera obitelj ne postoji. Sam sebe sam nazvao „razvojni trener“, za mene je glavno to što se radi o osjećaju, međusobnom povjerenju između trenera i posade. Učio sam gledajući Luju (Krešimir Lušić, op.p.), Kempesa (Krešimir Petrović, op.p.), Bralu (Nikola Bralić, op.p.), Srećka (Srećko Šuk, op.p.)... svi su oni radili s Damirom i ono što ja kao trener nastojim raditi zapravo je sukus tih iskustava. U svom klubu (VK „Croatia“ op.p.) vodim školu veslanja i mlađe juniore, te cure svih uzrasta. Ovdje u Kruszwicu sam došao kao trener Petri Mardešić, jednoj sjajnoj, baš sjajnoj, djevojci i veslačici, inače prvakinji Hrvatske i u šahu, kojoj nastojim pomoći da ostavi što bolji dojam. Kao i ostale valjane mlade ljude s kojima radim neću je pustiti, uvijek ću joj pomoći, u svojevrsnoj simbiozi odnosa povjerenja i rada, dok god ona želi veslati. Ovdje je došla u skifu, a u skifu nikome nije lako, pa čak niti mom mlađem sinu.
Nakon lijepih riječi o Petri, kao navijači, žalimo što s njom u Kruszwicu nije došla još koja naša djevojka da zajedno veslaju dubl, ili četverac. Petri bi bilo lakše, a cure bi zasigurno bile motivirane za dobar plasman ovdje i rad za dalje! Međutim, kad si već spomenuo mlađeg sina evo prilike za nekoliko rečenica i o njemu – Damiru Martinu, čuvenom Damši i onog trenutačno nama navijačima najvažnijeg – hoće li veslati i dalje. Za one (ako ih uopće ima) koji ne znaju, radi se o višestrukom prvaku RH, Europe i Svijeta, s tri olimpijske medalje. Zanima nas i kakav je odnos oca koji je veslački trener i sina veslača?
-Damir je najprije veslao za VK „Zagreb“, pa onda za VK „Trešnjevka“, pa sada za VK „Croatia“. Već sam rekao da sam učio od nekih naših trenera, nikad nisam bio trener bilo kojem od sinova. Naravno je da smo o veslanju i njihovim sportskim karijerama uvijek razgovarali, ali nisam se nikad upuštao u razgovor o struci. Od naših trenera naučio sam puno, ali mi je najviše ostalo, nekako kao urezano u meni kao osobi, odnos Bralića prema Damši i njegove riječi: „Ja ću raditi s njim, učit ću ga onako kao što najbolje znam kao da je veslač iz moga kluba, a hoće li on pobjeđivati braću (Valenta i Martina op.p.) meni nije važno!“ Ovim želim istaći kako on nije kočio Damšu da bi njegovi bili bolji!
Damša hoće, želi dalje! Prije svega ću reći kako mi je drago da je shvatio kako je veslaču obitelj ispred svega pa i ispred veslanja. Kupili su stariju kuću u Velikoj Gorici gdje sada i živi, obnovili je, ima suprugu i dvije curice. Nastavio je trenirati, sad je više u dvorani nego u skifu, ali ne bi više išao u skif. Točnije u skifu bi se nastojao izboriti za sastav reprezentacije, pa bi onda vidio tko mu je blizu, ili kome je on blizu, u želji stvaranja veće posade s kojom želi otići u L.A.! Na to sam mu rekao da, ako već želi nastaviti, mora naći pouzdanog partnera radi pokušaja kvalificiranja na iduće OI. Da se na trenutak samo sad vratim na Petru - i za nju želim da joj zajedno nađemo dobru partnericu u čamcu, pa možda i u osmercu! Također, kao možda i najvažnije, pitao sam Damšu da li sebe u trenutku kad smo pričali može zamisliti kao osobu kojoj je bitno doći na posao na vrijeme, odraditi osam sati, otići s radnog mjesta i tako svakog radnog dana, ili možda da počne raditi kao trener u veslanju. Rekao mi je “Još ne!”, a ja sam mu odgovorio: “Pa onda veslaj, radi ono što najbolje znaš!”
Ovim smo razgovor morali privesti kraju jer je već bilo poprilično kasno, a Petrinog je trenera sutra (subota) očekivao dan koji će ga, takvog kakav jeste, emocionalno potrošiti... i da, rekao nam je na rastanku da će kapu HVS-a pokloniti unuku Filipu (sin Stanislava), a Mari (starija Damšina kći) će sutra požuriti kupiti medu-plišanca s oznakama veslanja!
P.S. Tijekom pripreme ovog teksta za objavu gledali smo finalne utrke drugog dana seniorskog EP u Plovdivu i slušali Damirove komentare iz kojih je, među ostalim, bilo jasno da će nastaviti s natjecateljskim veslanjem. Posebno nam je bilo zanimljivo čuti njegovu opservaciju o tome kako medalja u osmercu vrijedi kao sve medalje u ostalim disciplinama. Na tragu ovog zadnjeg možemo, kao navijači, samo napisati (pa neka ostane zapisano): “Sanjamo CRO-osmerac u L.A.-u! Kad se u konkurenciju s rimen-veslačima uključe i sadašnji skuleri, kvalitetnih kandidata za sjajan spoj mladosti i iskustva i te kako ima, a i još će ih biti!”
|
