• naslovnica
• vijesti
• osvrti i komentari
• galerija
• klupske vijesti
• pripreme i natjecanja
• veslači
• seminari
• veslački linkovi

> Hrvatski veslački savez

• o nama
• povijest
• dokumenti
• izborne vrste
• klubovi
• registar veslača
• obavijesti tajništva
• povjerenstva
• veslački suci
• impresum

SOS ZA JARUNSKU REGATNU STAZU S OKUSOM NOSTALGIJE

Ne bacajte kormilare u ustajalu žabokrečinu!

10. srpnja 2017. Autor: Vinko Knežević

Kada nas s vremena na vrijeme, a uvijek početkom svibnja, vrli urednik TV kalendara Vladimir Brnardić počasti videosnimkom svečanog otvaranja SRC-a Jarun i prigodne regate kojoj je nazočilo 50 tisuća gledatelja, Zagrepčane i njihove tadašnje goste preplave osjećaji nostalgije. Bili su to dani…

Da, Univerzijada 1987. je “kriva” za tu sportsku žilu-kucavicu hrvatske metropole. I upravo smo ove godine skromno obilježili 30. obljetnicu rezanja svečane vrpce od strane predstavnika vladajuće garniture koji su morali progutati čak i činjenicu da na službenoj zastavi sportske priredbe dominira mrsko im slovo U. Naravno, nostalgija nije povezana ni s tim slovom, niti s tadašnjim vlastodršcima, već s nikada kasnije ponovljenim hukom mase uz ciljnu ravninu nove regatne staze kojom su prolazile posade slavnih sveučilišnih osmeraca…  

Nakon nostalgičnog izleta u prošlost, povratak u sadašnjost RŠC-a Jarun vrlo je okrutan. Državno prvenstvo veslačkih juniora i kadeta otkrilo je da zagrebačka sportska žila-kucavica ima sve slabije otkucaje i hitno joj je potrebna - “infuzija”. Drugi riječima, nebriga nadležnih gradskih službi dosegnula je vrhunac. Desetak dana uoči PH nacionalni veslački izbornik Darko Mikšić odlučio se za veliku “čistku”, što svakako nije u opisu njegova posla. U totalnom beznađu pokrenuo je, dakle, akciju čišćenja jarunske regatne staze, pozelenjele od lokvanja, a koji bi kadetskim i juniorskim uzdanicama hrvatskog veslanja bio najžešći rival u borbi za odličja. Uz pomoć ostalih trenera i djelatnika zagrebačkih klubova izbornik je odradio vrhunski posao - staza je bila dovoljno očišćena da prvenstvo u tom segmentu bude regularno. Ali što su sve još morali prolaziti mlade veslačice i veslači iz tridesetak hrvatskih klubova uoči svojih nastupa - dobro je da nema slomljenih nogu, ruku i - čamaca.
Naime, spuštanje čamaca na vodu, kao i njihovo iznošenje iz jezera, pravo je znanstveno umijeće jer veslači više nemaju one elegantne pontonske spustove, već improvizirane stube od slobodnoplešućih građevinskih paleta. Doduše, neki dijelovi spomenutih pontonskih cjelina su tu, na vodi - u blizini, ali, kako bi rekao Johnny Štulić: “… plivaju lijeno rastočene olupine”. I dok se gradske strukture bave ostankom Maršala na najljepšem gradskom trgu, na Jarunu je već prvoga dana kadetsko-juniorskog PH - “crk’o marshall”, kao svojedobno na jednom rock-koncertu u Rijeci. Zbog kvara na razglasu nije bilo najava utrka, gledatelji su nagađali tko je u kojoj stazi, a sudionici često nisu znali ni tko treba doći po odličje ispred središnje tribine. (Golubovi pismonoše u aktualnoj bi tehnološkoj eri predstavljali prevelik luksuz!). Od sveopćeg kaosa događaje “na traci” spašavao je organizacijski rutiner Milivoj Slapničar.

A svim problemima unatoč - veslačko prvenstvo mladih snaga bilo je fantastično. I bilo je baš nacionalno, svehrvatsko! Najbolji dokaz tome je finale s pet juniorskih osmeraca - osječki (pobjednički), pulski, splitski, zagrebački… Ljuto rivalstvo od kojeg je jače samo prijateljstvo. Skupa s kormilarima i trenerima - točno 50 mladih ljudi. Dovoljno za spektakl, feštu. I nije im potrebno 50 tisuća ljudi na tribinama i uz stazu, dovoljni su roditelji i klupski prijatelji. Kakav su samo štimung stvorili fanovi splitskog Gusara ili zagrebačke Croatije!? Gusaraši su, s vlastitim prijenosnim zvučnikom, svojim pobjednicima puštali klupsku himnu u maestralnoj interpretaciji Olivera, Gibonnija, Marijana Bana i klape Libar. A ako bi kojim slučajem zaboravili, na to ih je podsjećao predsjednik HVS-a Branimir Bašić. Zagrepčanin, iz VK Trešnjevka. Ništa neobično za veslanje.

Svima njima potreban je funkcionalan Jarun kao nacionalna veslačka oaza. Nešto kao Luzern za Švicarce, Poznan za Poljake, Račice za Čehe, Hazewinkel za Belgijce… Apel za spas Jaruna uputili su nedavno i olimpijski pobjednici Martin i Valent Sinković, glas je pustio i olimpijski doprvak Damir Martin (za to vrijeme njegov je otac čistio Jarun od lokvanja), i teško je vjerovati da ih nitko nije čuo. A ako, pak, uistinu nitko nije čuo vapaj veslača koji su proslavili ovaj grad i državu, teško će se netko osvrnuti na primjedbe mlađahnog kormilara koji je nakon utrke tradicionalno “katapultiran” u vodu, a iz nje je izronio kao malo čudovište - s naljepnicama od lokvanja. Ugroženo mu je temeljno kormilarsko pravo - ono da čist izađe iz vode. Sukladno njegovoj reakciji u spomenutoj situaciji, tu je svakako trebao osvanuti i natpis: “Ne bacajte kormilare u ustajalu žabokrečinu!”

Dokazujući tezu da “neprijatelj nikad ne spava”, a koja je bila još na snazi u vrijeme otvaranja Jaruna, dežurni “okupator” lokvanj i preko noći se šulja prema površini. Zato u sferu neobičnoga ne spada ni humanitarna akcija Donacije za uređenje veslačke staze, koju su organizirali jedini branitelji RŠC-a, treneri-čistači iz zagrebačkih klubova, predvođeni croatijašem Borisom Martinom. Za kavu, sok, pivo, kobasice ili kolače - dobrovoljan prilog na štandu kod bivših juniorskih državnih prvakinja Dore i Mateje, da sve ostane u veslanju. Nažalost, tako i problemi - lokvanj se pokazao rješivom zaprekom, erozija obala uz regatnu stazu potrebuje žuran, stručan i trajan sanacijski zahvat širih struktura.

Grad šuti dok se Botanički vrt stvara na jarunskoj veslačkoj ruti i dok sva ona ljepota iz ‘87., oronula i već uronila - za novim ruhom čezne…