• naslovnica
• vijesti
• osvrti i komentari
• galerija
• klupske vijesti
• pripreme i natjecanja
• veslači
• seminari
• veslački linkovi

> Hrvatski veslački savez

• o nama
• povijest
• dokumenti
• izborne vrste
• klubovi
• registar veslača
• obavijesti tajništva
• povjerenstva
• veslački suci
• impresum

Dr. Mladen IBLER

Veslački klub “Uskok” na Savi - danas Vk “Zagreb” - biser hrvatske moderne arhitekture 1928. i jedan nostalgični izlet u povijest zagrebačkog veslanja na Savi

27. ožujka 2017. Autor: dr. Mladen Ibler

Poticaj za ovaj članak dao mi je moj pokojni bratić akademik Vladimir Ibler još prije tri, četri godine kad smo  prigodom jedne večere  u “Novom Vinodolu” tijekom razgovora došli na temu veslačkog sporta.  Tada mi je rekao, kako se je i on u mladim danima bavio veslanjem. Nije se točno mogao sjetiti imena kluba, već mi samo reče:  “u onom ispod zelenog željezničkog mosta”. Kako se u ono doba  “ispod željezničkog mosta” nalazilo tri veslačka kluba, upitah ga dali je u tom klubu radio spremištar i stolar koji se zvao Pavel Malunec ?

Vlado mi odgovori protupitanjem “ Misliš li onog, kojeg smo zvali Pajo ? ”

Postalo  mi je jasno, da se radi o istom klubu na Savi u kojem sam i ja veslao dobrih deset godina, samo četvrt stoljeća poslije njega  pod imenom VK “Zagreb !

Jednog ranog jesenjeg dana, davne 1954. godine, za vrijeme školskog odmora u naš 5.b razred 2. Muške gimnazije u Križanićevoj ulici,  došli su trener   veslačkog kluba ”Sloboda” na Savi Slaviša Čanić-Dečo i tajnik klubaTvrtko Šek-Vugrovečki. Zanimali su se dali među dečkima u razredu postoji interes za veslanje i pozvali nas da se upišemo u klub u Veslačkoj ulici 27.

U razredu nas je bilo dosta, koji smo se bavili takmičarskim sportom. Neki, kao Ante Bandalović,   igrao je košarku u ”Lokomotivi ” na Tuškancu; Darko Šturman je plivao u ”Naprijedu” (danas ”Medvešćak) na Šalati, gdje je i Miro Ungar, kasnije član kvarteta 4M, igrao vaterpolo, a Kralj bio takmičar u skokovima s tornja. Naš razred je u stolnom tenisu bio najjači u školi jer je Dubravko Čipćić igrao u ”Tekstilcu” a ja u juniorskoj ekipi ”Slobode” koja je 1953. pobjedom nad ”Opatijom” osvojila stolnotenisko prvenstvo Hrvatske. Mileta Babović, koji je samnom sjedio u istoj klupi, brat atletičarke Milke bio je  vrhunski jahač i zajedno s članovima konjičkog kluba ”Zagreb” Marušićem i Zimmermanom uspješno nastupao na međunarodnim natjecanjima u Beču i Muenchenu.  Ratko Kučan i Branko Jakopović  skijali su u SK ”Sloboda” i natjecali se u spustu i slalomu na juniorskom prvenstvu države u Kranjskoj gori a Nedjeljko Ivančević je već od 1952. veslao u V.K.”Lokomotivi” (danas ”Croatia”).

Tako smo se nas  4-5 iz razreda, koji smo se zanimali za veslanje, rujna 1954. pojavili u klubu.  Mene je veslački sport privlačio jer sam se kao klinac ljeti često kupao na Gradskom kupalištu na Savi, a neko vrijeme i plivao na bazenu ”Mladosti”, kojeg smo još onda zvali ”Maraton”. Osim toga, dečko od sestrine najbolje prijateljice Vesne, Mirko Gjurašin, tada student medicine, veslao je u poznatom zagrebačkom četvercu i osmercu  HVK ”Mladost”. Tamo je subotom uveče bio plesnjak uz ploče Glenn Millera, Frank Sinatre i Doris Day, a naravno i uz tada popularnih pjesama kao  ”Samo jednom se ljubi”, ”Ta tvoja ruka mala” i sličnih šlagera u izvedbi nezaboravnog Ivice Robića.   Veslanje je tada sve više postajalo popularnim sportom  u Zagrebu.

Prve zaveslaje potegnuli smo u gig-četvercu ”Bundek”, a kasnije s iskusnijim veslačima  u osmercu preklopne građe i Dečom Čanićem na kormilu. Veslali smo uzvodno do Raca i natrag do klupskog ”flosa”. Sava tada nije bila regulirana kao danas i struja rijeke uz pilote je bila vrlo jaka te je uloga kormilara bila od itekako  važnog značenja. To je posebno dolazilo do izražaja za vrijeme  proljetnih zagrebačkih regata, kada je jaka struja visokog vodostaja Save oko 700 metara iznad cilja u Trnju natjecatelje zanašala na  na lijevu obalu. Nizvodno od V.K. ”Lokomotive” u Trnju (danas ”Croatia”) struja Save je bila mirnija, i kod višeg vodostaja se je moglo ući u jezero Bundek i uživati  u veslanju na mirnoj vodi. Uzvodno od atletskog stadiona ”Mladosti”, na Jarunskom jezeru je bilo pješćanih sprudova koji su nosili egzotična imena ”Kuba”,”Indijski hram” i ”Afrika” i bili ugodna mjesta za kupanje i sunčanje.

Od razrednih kolega, s vremenom smo u klubu ostali samo moj susjed Ante Bandalović iz Hatzove ulice i ja. Lako i brzo smo se mogli dogovoriti za trening i od tramvajske stanice na kolodvoru lako doći do Save.  U klubu, čije gornje prostorije su bile izgrađene u drvu, postojao je jedan poseban ugođaj i osobito ljeti,  zbog topline, uz karakteristični miris smrekovine. U prizemlju se nalazila kupaona s tuševima i ”žabica” za vježbanje zaveslaja, a na katu iznad spremišta za čamce i vesla nalazila se svlačionica  gdje smo se uselili u slobodan ormarić na čijim vratima je bio naljepljen papirić s prezimenom bivšeg  nepoznatog nam člana  V. Balley-a . Odlučili smo veslati u dvojcu na pariće, iako smo prema potrebi, sudjelovali i u drugim disciplinama, četvercu i samcu.

U početku smo  Ante i ja veslali u gig-dublu ”Tamara”, a kasnije u regatnom dublu preklopne građe ”Galeb”.  Taj nam je čamac zadavao glavobolje zbog teškog održavanja smjera – prema riječima domara i stolara Pavla Malunca-Paje, čamac je bio je ”zbigan” radi jedne teške havarije prije puno godina.  Unatoč tome, održavali smo čamac koliko je to bilo moguće, te  smo sami nabavili bakrene ploče za izradu tračnica, mijenjali visinu i položaj izbočnika (”auslegera”) itd.  Trenirao nas je  u početku Slaviša Čanić – Dečo, a kasnije i Eustahije Petelinšek,-”Buljba”. Imali smo što za tegliti kad nam se sa svojih preko sto kila smjestio na kormilo gig-dvojca koji je nosio ime ”Drina”. Tek prije državnog prvenstva u Vukovaru 1956, počeli smo trenirati na glatkom double-scullu  švicarske proizvodnje Stämpfli, kojeg su u klubu  zvali ”Olimpijac”.

Uzor nam je bio double-scull V.K. ”Save” (danas V.K.Trešnjevka) Stazić-Karković (Žvane), čiji smo besprijekorni klasični stil veslanja   pokušavali imitirati, tako dugo sve dok nismo na fotografiji, koju nam je snimio i razvio razredni kolega i fotoamater Nikola Rudan, ustanovili da nam pri koncu zaveslaja pramac tone dublje u vodu te konačno jednog dana ”ulovili raka” i prevrnuli se.  Legenda hrvatskog veslanja, također skifist VK ”Save Julije Boroša (Jumbo) bio je perfektan tehničar, kojeg je bilo užitak gledati pri treningu. Stazića, Borošu i druge starije veslače, sreli smo zadnji put  prilikom skupštine u  V.K. ”Jarunu”  26.10.1993.

Od starijih članova kluba povremeno smo slušali doživljaje s prijašnjih regata i natjecanja, a pogotovo nakon zimskih treninga i trčanja uz nasip, koje je vodio  jedan od najuspješnijih hrvatskih atletičara na srednjim prugama, skijaš i planinar Zdravko  Ceraj. Grijući se  tada uz pećicu u Pajinoj radionici uz miris laka, ljepila i kolomaza, rado smo slušali njegove pričice o zanimljivim ”štiklecima” iz klupskog života prije nas. Zadnji put smo se susreli s Pajom  ljeti  1976. kad nam je iz starih vesala odrezao dvije lopatice za gumenjak, kojim smo Ante i ja veslali i djelomično pješačili   niz Krku od Knina do Prokljanskog jezera.

Pavel Malunec i supruga, kolovoza 1976.

Međutim, nitko od starijih članova nije nas upoznao s činjenicom da se tadašnji V.K.  Sloboda od svog osnutka ustvari zvao V.K. Uskok. U naše je vrijeme klub   promijenio ime u V.K. Trgovački, da bi konačno tek 1956. dobio ime  V.K. Zagreb, kojeg ponosno nosi i danas. Da kažem ”zapraf”,  povijest kluba nas u ono vrijeme uz školu, cure, trening i trapersko veslanje u proljeće i jesen, kada je vodostaj Save bio visok,  nije toliko ni interesirala. U to doba godine znali smo čamac prenositi preko nasipa i uživati u skladnim  i čistim provlacima zaveslaja u mirnoj vodi Jarunskog jezera. Jednom smo doživjeli tako brz porast vodostaja Save da smo pri povratku u klub prilikom prenašanja čamca preko nasipa bili do koljena u struji vode, a veslajući niz struju nabujale matice veslom zahvatili plutajući panj, koji je Anti  slomio veslo poput šibice !

Proljetna regata  10.svibnja 1959. – trka novaka u samcu

Zahvaljujući ljubaznosti g. Rudolfa Starića, veslačkog djelatnika, entuzijasta  i sportskog novinara, došao mi je u ruke njegov opsežan rukopis pod naslovom  ”Almanah o povijesti Zagrebačkog veslanja” – ustvari, znanstveno djelo od 412 stranica, prava enciklopedija povijesti veslačkog sporta u Hrvatskoj od Austrougarskih vremena do danas – rukopisa,  koji upravo vapi da uz relevantne ilustracije bude tiskan i objavljen kao knjiga ! Tu čitam među inim, kako su se na proljetnoj zagrebačkoj regati 1956.  oba juniorska dvojca na pariće prevrnula  – razlog tome bila je nespuštena čelična sajla za vađenje šljunka, oko 100 metara ispred cilja u Trnju, koja je mene pogodila u leđa iznad bubrega i izbacila iz čamca poput pračke, tako da sam leteći preko Bandalovića u zraku  uspio vidjeti još i čamac  ”Mladosti” kako balansira na istoj sajli s naše desne strane.

Tuš i suhe trenirke u VK ”Lokomotivi” (danas ”Croatia”) bila nam je blagodat !

Čitajući Starićev manuskript, postaje nam razumljiv razvoj i  današnja visoka razina hrvatskog veslačkog sporta te kakvo ogromno značenje je u tom procesu imala izgradnja veslačke staze na Jarunu. Nadam se da će meritorni čimbenici, prvenstveno Ministarstvo kulture i Hrvatski veslački savez  uočiti  vrijednost ovog opsežnog djela i uz relevantne ilustracije poduprijeti njegovo izdanje !

U ”Galebu” studenog 1955.

Na nasipu trener osmerca V.K. Mladost, legendarni Stjepan Župan -”Štef”

O osnutku V.K. ”Uskok”, kako se je tada zvao današnji V.K. ”Zagreb, nismo o tome onda ništa  znali. VK ”Uskok” je nakon  Hrvatskog veslačkog kluba ”HVK” (osnovan 1912.) i VK ”Gusar” (osnovan 1923.) bio treći zagrebački veslački klub, osnovan 1. lipnja  1930 godine. Osnivači i glavni financijeri  Uskoka bili su Ivo Sadil, Dragutin Stjepan Schulhof, Edo Uhrlich i Antun Uhrlich, a nešto kasnije im se priključio još jedan mecena, Adolf Licht (imućni zagrebački trgovac), zatim mr.ph. Batistić, ing. Mortach i drugi (R.Starić, rukopis s. 46).

Arhitekt Antun Ulrich,  uz financijsku pomoć starijeg brata Eduarda i grupom tesara za samo 18 dana izgradio je novi veslački dom VK ”Uskok” - moderna čarobna čarolija, piše Krešimir Ivaniš   ( Veslački klub Uskok na Savi u Zagrebu – Arhitekt Antun Ulrich  - 1932., ”Čovjek i prostor” 2/1987. (404). 
Citiram autora: 

”Ljepotom funkcije i uzornim uklapanjem i stapanjem s okolišem ova zgrada je među prvima u ovom gradu propagirala arhitektonske i urbane stilske odlike Moderne. Terasa koja je masom hangara  i dvokatnim tornjem zaštićena od od hladnog sjeveroistočnjaka, proširenje je tada uskog i niskog nasipa, zapravo je jedini prostor za rad i boravak. Dva ulaza, ulaz s terase i nasipa i onaj iz smjera gradaoblikovani su primjereno funkciji… Slobodno prizemlje  nije ovdje nastalo na osnovi teorijskih traženja. Taj lagani sklop doima se kao da lebdi plovi prostorom i vremenom.  Vitki jarbol, poput onoga na Miesovom paviljonu u Barceloni 1929. Godine okupio je kao stožer horizontale masa hangara, terasa i društvenih prostorija u čvrstu kompoziciju…  Nije od tih godina do danas  uz Savu niklo ništa skladnije. Usporedimo li  Uskok  (nažalost samo s fotografija) s ostalim zagrebačkim zgradama tog vremena, možemo mu dodijeliti mjesto među najljepšima i stilski najčišćima.”

U Zagrebačkom ilustriranom tjedniku ”SVIJET” od 25.VII. 1931. pod naslovom Veslački sport – Posveta spremišta i čamaca veslačkog kluba ”Uskok”, čitamo:

Antun Ulrich, Veslački klub ”Uskok ” na Savi u Zagrebu,1928.
(Dr.sc. Ariani Štulhofer zahvaljujem na snimci)

Potpisi  pozvanika  i gostiju – zahvaljujem  arhitektu prof.dr.sc. Krešimiru Ivanišu

Dne 11. o. m. obavljeno je krštenje čamaca i otvorenje novog spremišta na Savi. Uz oveći broj pozvanika bila je to lijepa i rijetka sportska svečanost u Zagrebu. Kao kume bile su supruge pojedinih članova kluba. Priredjen je i defile čamaca na Savi, ali se jedva proveo zbpg niskog vodostaja na tom mjestu. Za to je vladalo vrlo ugodno raspoloženje na terasi spremišta. Zakusak uz glazbu, pjesmu i ples, a sve iskićeno zelenilom, trajalo je do u kasnu noć. Posvetom čamaca veslački klub ”Uskok” ušao je u drugu godinu ozbiljnog sportskog rada na odgajanju veslača i razvijanju svojih članova, a da takovom radu ne će ni uspjesi s vremenom uzmanjkati, o tom ne treba sumnjati.”

O Antunu Ulrichu i hrvatskoj Moderni pisali su Tomislav Premerl (”Hrvatska moderna arhitektura između dva rata”, Zagreb 1990.) i Vesna Mikić u opsežnoj monografiji (”Arhitekt Antun Ulrich – Klasičnost Moderne”, Zagreb 2002.).

Gledajući snimku  doma VK ”Uskoka” iz 1928. godine, u mašti vidim brod s jarbolom i kapetanskim mostom i gotovo  da se ne zapitam, ne bi li za vrijeme jako visokog vodostaja, kada se Sava prelijeva preko nasipa, ovaj imaginarni brod  možda mogao i zaploviti ?
U razgovoru s arhitektom, prof.dr. Borisom Podreccom raspravljali smo   uz sliku Ulrichovog veslačkog doma,  o nekim sličnostima između arhitekture i veslanja što se tiče harmoničnosti, čistoće linija, dinamike,  i timskog rada.
Arhitekt Antun Ulrich (1902-1998.)  bio je naime član zagrebačkog HVK i jedan od najuspješnijih zagrebačkih veslača. Bio je šest puta prvak bivše Jugoslavije. 1928. prvak države u skifu, a sa Zvonkom Florijanom i Ivanom Heinzelom, četverostruki prvak države u doublu za seniore (1925-28.).   S Heinzelom je bio 1927. prvak u dvojcu bez, a također s posadom HVK iste godine i u četvercu bez kormilara.

Još  za vrijeme svog studija arhitekture 1923 -1927. na Kunstgewerbeschule u klasi prof.dr.Josefa Hoffmanna  u Beču, Uhrlich se aktivno bavi veslanjem od svibnja1925. godine, koje je  već bio proveslao  688.8 Km te nastavio kao takmičar do 1927. u klubu Wiener Ruderverein Donauhort, gdje stječe iskustvo ne samo kao natjecatelj, već i kao  trener.  Veslao je u klasi juniora i seniora u osmercu i četvercu te kao pobjednik na regatama u Beču, Klagenfurtu i Budimpešti (Izvor: Wiener Ruderverein ”150 Jahre Donauhort”).
Stoga ne čudi činjenica da se u njemu, kao rođenom Zagrepčaninu već u to vrijeme budi ideja o gradnji veslačkog doma na Savi, koji će tek 1928. biti realiziran kao dom V.K. ”Uskok”.

Zanimljivo da je u studenom 2015. održana  na Savi regata osmeraca, na kojoj je sudjelovao i Wiener Ruderverein Donauhort. Neznam dali je ikome od članova tog kluba bilo poznato, da se na nasipu, nedaleko starta, nalazi veslački klub projektiran i izgrađen od njihovog  člana iz 20-tih godina prošlog stoljeća  Nisam siguran. Međutim, sudeći prema internetskoj stranici Rudernverein Donauhorta   i lijepim fotografijama s  natjecanja i obilaska grada, imam dojam da je ovo natjecanje osmeraca bio uspješan poticaj ideji o obnovljenom  veslanju na Savi, a ujedno Bečkom veslačkom klubu predstavljao i ugodan posjet Zagrebu.

V.K.”Uskok” je bio registriran kao Jugoslavenski veslački klub. Poznavajući političku situaciju za vrijeme šestojanuarske diktature, koja se odnosila i na sportske organizacije u državi  ( o tome vidi: Axboe Nielsen, ”Making Yugoslavs - Identity in King Aleksandars Yugoslavia”, University of Toronto Press, 2014.).  
Utemeljitelji Uskoka su nedvojbeno izabrali pridjev ”Jugoslavenski”, kako bi od Upravnog Odelenja Ministarstva Unutrašnjih Poslova u Beogradu lakše mogli dobiti dozvolu za osnutak kluba  i (HR-HDA-144 SAVSKA BANOVINA. UPRAVNO ODJELJENJE,POV II 330/1932.) i time ubrzati dodijelu gradskog zemljišta na korištenje za gradnju kluba.
Uslijed kasnijih političkih promjena u državi i nakon što je ponovno dozvoljeno osnivanje političkih stranaka, «Ministarstvo fizičkog vaspitanja naroda Opšte Odelenje»  u Beogradu Odlukom od 15.-VI-1939.god.  odobrava pravila i naziv Zagrebačkog veslačkog kluba «Uskok» (HR-HDA1353 GRAĐANSKE STRANKE I DRUŠTVA, inv. br. 4347.).

Citirajući Krešimira Ivaniša, g. Rudolf Starić spominje svađu tijekom njihovog veslanja do Podsuseda,  (a možda uz to  i vino),  kao mogući razlog zbog kojeg su nerazdvojni Ivan Heizel i Anton Uhrich prestali veslati u dvojcu HVK. I ta mogućnost nije isključena. Ante i ja smo nekoliko puta doživjeli dok smo se u čamcu svađali o ritmu i tehnici zaveslaja da nas je Sava mirno nosila nizvodno, te umjesto predviđenih 10 kilometara treninga morasmo  odveslati  još i dodatnih 5 – 6  kilometara uzvodno da se vratimo natrag u klub ! 

Danas za trening i veslačka natjecanja imamo stazu na Jarunu i više od toga....

A naša Sava  nije trebala mijenjati   svoj smjer, kao što su to neki  u neka druga vremena prorokovali  (sic !).  Sigurno ga neće mijenjati ni u  budućnosti.

Četverac podmlatka VK «Lokomotive (danas VK «Croatia») 1956. na Savi u Trnju.
Na br. 1 i 2 braća Boris i Slobodan Mudri – koji su položili svoje živote na Mitnici u obrani grada Vukovara 1991. godine.

Anton Ulrich «Tonč» i Ivan Heinzl  u dvojcu HVK b. na splavi ispod željeničkog mosta

Mladen i Ante  - V.K juniori V,K. ”Zagreb”na treningu za državno prvenstvo u Vukovaru 1956.